Tajna tajanskog jezera
U vozu na putu za Kakanj, početnu tačku naše ture, sretosmo nepoznatog mladića, te kroz priču ko smo, šta smo i gdje idemo, pruži nam savjet da ne idemo kroz Kraljevu Sutjesku kako smo planirali, zbog velikog prometa kamiona koji izvlače svježe trupce, već da krenemo direktno kroz Kakanj ka Ponijerima. Nismo se dva puta premišljali, već drito krenusmo tim putem. Cesta je krenula s veoma oštrim usponom, koji bi neiskusnom biciklisti ulio strah, ali to je bila lažna uzbuna, jer sam Tajan je visok plitkih1266 m/nv. Nakon 200 m uspona put se izravna i mi prebacismo u veću brzinu. Put asfaltiran i skoro bez saobraćaja, laganim nagibom nas je uveo u zasjenjenu krivudavu cestu skroz do Ponijera. Ekipa su činila tri potpuno različita lika, ali s zajedničkom vizijom. Miki, Joker, tvrdoglavo uporan, pouzdan i hrabar, okosnica našeg tima izvaljuje šegu potpuno ozbiljna lica već u sljedećem trenutku puca od smjeha i ti shvataš da si izigran. Mare, Rooky, mladi dječko tek upoznaje čari bike-avanture, sasvim prijatan i samostalan, ugodan za društvo izdržao je sve psiho- fizičke zahtjeve tura. Ja, filozof, dopuštam si biti skroman i reći da smo se uklopili ko puzzle u jednu sasvim solidnu mozaičnu postavu Bosnia by bike. Nakon trosatne vožnje uzbrdo, kroz osjenji put gdje na svakih 100 metara ima po jedan izvor ili hajr-česma s vodom ( zavjetna česma u spomen na umrlu osobu ), izlazimo na čistinu Ponijera. Kućice okupane suncem, livade, cvijeće, prava idila. Tu se raspitasmo za direkcije kod obližnjih mještana koji, „ako ćemo brata bratu“ ( uzrečica čuđenja ) pojma nisu imali za Tajansko tajno jezero. Mi im mahnusmo i nastavismo spust prema Kamenici, malom zaselku gdje se nalazi skretanje k jezercetu Mašice. Put posut kamenjem teče uz rječicu s obje strane puta, nameće se kao vizuelna senzacija uz mnoštvo vode koja kapa sa stijena i istječe iz potočića koji izviru i naviru sa svih strana; Beskonačne vode ( infinite waters ) oslikane u 1000 nijansi zelene naši su saveznici na putu k jezeru. Nakon spusta s Ponijera i vrha Tajana, nekih 12 km nizvodno nalazi se skretanje k Mašici. Do jezera vodi svrhovito utaban makadamski putić dug 12 km, koji donosi nove ljepote netaknute prirode Tajana, gdje visoka stabla stoljetnih šuma prave hlad i zaklon od sunca i kiše koja je upravo počela prokapavat kroz krošnje. Na 1,5 km od jezera kiša se pojačala tako da smo pravili kratke pauze skrivajući se od nje. U 16 sati stigosmo na jezero, koje se skriva u dubokim šumama i biciklu zaklanja nepristupačnom stazom dugom 400 m. Izgurasmo bicikla nadzvučnom brzinom da nas pljusak ne uhvati i uspjesmo. Jezero pruža utočište gdje je moguće logorovati s dostupnim ognjištem za vatru. Potpuno iscrpljen, na pamet mi pade da smo trebali (barem da smo samo znali) ponijeti mesa za roštilj i čekirat se u potpunosti. Ta kratka misao je brzo nestala, jer se valjalo vratiti a kiša je bila sve jača. Sat vremena odmora bio je dovoljan predah da potpuno determinirani krenemo u prevalu tih istih, 12 km puta do skretanja k Zavidovićima i spusta koji na sve to dodaje još 18 km pljuska. Slaba, ali dovoljna olakšica je da idemo nizbrdo. Dok smo došli do asfalta bili smo „mokri k'o čepovi“ kako se već kaže kad si mokar do gole kože. Stigosmo u Zavidoviće u 18:30 bogatiji za 85 km u pedalama, pojedosmo po burek masan i slastan + čokoladne krofne posute šećerom ( riječi iz usta gurmana ), presvukosmo se u suhu odjeću ( biti spreman naš je moto ), sjedosmo u naručen kombi i vrati smo se u Sarajevo oko 21 sat. Dojam koji je tura „Tajan“ ostavila nadahnjuje nas na skorašnja nova uzbudljiva avanturistička istraživanja na biciklima u stilu Bosniabybike. Pored naše trojke u turu je učestvovao naš sponzor iz sjene „5th dimension software company“ www.4d.co.ba/ koji je obezbjedio majice s logom BOSNIABYBIKE za sve učesnike tura. Hvala i do novih avantura VOZI BIC!
0 Comments
Vodič kroz grad za nervoznog biciklistu Ne postoji zakon koji zahtjeva da biciklista nosi kacigu, što se obilno koristi kao prednost ( kriv sam, priznajem ). Ali neiskusan biciklista treba uvijek nositi „šljem“. Opsežna studija je otkrila da kaciga drastično smanjuje rizik od povrede glave između 63 i 88 %. Za početak počni voziti rejonom u kojem se osjećaš komforno. To može biti obližnji park. U gradovima s evropskim pedigreom postoje izdašne biciklističke staze kao i staze na kojima nema saobraćaja motornih vozila. Ako tokom svoje vožnje slučajno pogrešno skreneš i nađeš se usred prometne buke, samo siđi s bicikla i nastavi hodati. Niko te neće osuđivati zbog toga. Nikad nemoj voziti po pločniku za pješake. Radije hodaj do sljedeće biciklističke staze. Tvoje biciklo bi trebalo imati zvono a ako voziš u sumrak, još prednje i zadnje svjetlo. Budno prati saobraćajna pravila i nemoj voziti u suprotnom smjeru jednosmjerne ulice ( opet kriv ). Predviđaj kretanje saobraćaja. Pokaži rukom smjer u kojem želiš da skreneš. Automobili će trubiti ali nemoj da te frka jer to znači da te vide. A čim te vide to je dobro, paziće da te ne udare. Slijedi instikt i vozi dalje od parkiranih auta koliko možeš jer ukoliko pratiš pravila saobraćaja vozači će ti rado ustupiti mjesto na cesti. ISPOVJED BICIKLISTE Prolazim crvena svjetla! Ne radim to svaki put, samo onda kada je cesta prazna, ja prođem. To važi i za STOP znakove, ali moje loše navike tu ne prestaju. Nekad vozim u suprotnom smjeru u jednosmjernoj ulici. (Willsonovo kad se vraćam sa fax-a) .Ali ne mogu reći za sebe da sam nemaran. Ja sam samo jedan momak na bicu koji se pokušava kretati gradom dizajniranom za automobile. Svi znaju da vozači krše pravila. Ograničene brzine oni smatraju minimalnim brzinama za kratanje. Semafor proizvoljno tumače - zeleno znači „projuri bez gledanja“, žuto znači „požuri“ a prve sekunde crvenog svjetla su „gratis“. Zašto bi se onda mi biciklisti osjećali loše što i mi kršimo pravila? Bez motora mi smo u podređenom položaju u borbi za naš dio ceste. Znak STOP i semafor koči naš momentum kretanja. A novi autoputevi niču ko gljive poslije kiše dok je naša biciklistička linija isprošen „poklon“ Grada. Mi trebamo zauzeti cestu ali na žalost moramo nositi oklope da ne budemo toliko ranjivi na cesti. Stoga je potrebno osvješćivati javnost samim djelima tj. vožnjom bicikla. Moramo postati vidljiviji na cesti, a ne svaki put kada se nađemo na cesti nekog međugradskog puta da nam vozači bibiću k'o da smo pali s Marsa. Trebamo principijelno nositi svu moguću vidljivu zaštitu, kacigu, reflektirajuća svjetla naprijed i nazad, flourescentni prsluk, i odvažno voziti gradskim ali i međugradskim cestama. Ako hoćeš biti cool to možeš biti samim tim što si izabrao bicikl kao način kretanja! ZAMJENI GUMU NA BICIKLU U 3 KORAKA I 15 MINUTA ! 1. Ukloniš jedan rub gume sa točka koristeći polugice ili nešto slično, a ako si dovoljno jak to možeš uraditi sa palcima i dlanovima. 2. Izvuci staru i stavi novu unutrašnju gumu, tako da prvo probaciš ventil kroz rupicu rama točka pa tek onda ubaci ostatak gume. 3. Vrati vanjsku gumu na svoje mjesto počevši opet od ventila tako da paziš kada je nabacuješ da ne priklještiš unutrašnju gumu između rama i gume. Važnije je shvatiti zašto je došlo do pucanja gume nego zakrpiti ili promjeniti gumu. Ako ne otkriješ zašto je guma pukla, vjerovatno će ti se to opet desiti. Prva stvar koju trebaš uraditi je napumpati probušenu gumu da ustanoviš gdje je rupica koja pušta zrak. Nekad je to očigledno jer je poderotina ogromna, a nekad moraš da se potrudiš da nađeš to mjesto na gumi. Provjeri da li je ventil u kvaru, da li je guma probušena na mjestu gdje dotiče rub rama točka ili je rupa nastala od nekog oštrog predmeta na cesti. Pregledaj unutrašnjost gume jer je nešto možda ostalo zabijeno u gumi. Budi pažljiv jer možeš posjeći prst ako žuriš sa pregledom. Ako nađeš, super. Samo treba da ukloniš predmet. Ako ne, onda provjeri vanjsku stranu gume. Može biti da se djelić stakla ili metala prikrio i čeka novu priliku. Ukoliko ne nađeš ništa na gumi, provjeri ram. Provjeri da li je oštećena „izolaciona traka“ između rama i gume. Ako jeste onda je trebaš zamjeniti. Na kraju još jednom prevuci prstima preko rama u slučaju da postoji oštrija površina ili metalna krhotina. . Ne gnječi koljena, trebaće ti! Najčešći način da na biciklu povrijediš koljena je iznenadno povećanje brzine, dužine vožnje, u odnosu na svoju svakodnevnu vožnju. Tvoja vezivna tkiva nisu pripremljena da nose teret kojim ih teretiš,nakon čega tvoji zglobovi podliježu upalama i počinju se buniti. Rješenje: Povećaj kilometražu ili vrijeme vožnje postepeno podižući ulog za 20 do 25 % svaki tjedan. Ako tvoja najduža vožnja iznosi oko 40 kilometara, ne trebaš siliti naredne sedmice pa ispedalati 80 km. Umjesto toga, lagano povećati razdaljinu, prvo na 50, zatim naredne sedmice 60 km, sve tako do 80 km. Slično treba učiniti pri povećanju intervala, sprinta ili uzbrdice. Prvo se treba zagrijati, tako da tvoji mišići i vezivna tkiva budu topli kao i „sinovijalne tekućine“ (prirodni podmazivači zglobova), prije nego što ih staviš pod presu! .5 razloga zašto ljudi neće na biciklo i 5 argumenata protiv!
1. " Vidio sam kuda neki od vas biciklista voze ... to su neke lude staze! To nikad ne bih mogao učiniti! " Odgovor: Prije svega, niko normalan ne očekuje od da odeš i učestvuješ na Red Bull Rampage, ili da voziš neki ludi spust kroz šumu na svojoj prvoj vožnji. Ako pak imaš prijatelja koji od tebe očekuje da voziš neku ludost prvi put, onda treba da nađeš novog prijatelja. 2. "To je tako skup sport!" Odgovor: apsolutno si u pravu. Ali, ako tek počinješ, to ne mora biti tako. Možeš iznajmiti bicikl ili kupiti neko polovno biciklo u pola cijene. Ako imaš sreće, vaš prijatelj će imati rezervnu kacigu i rukavice, a sigurno i neki planinarski šorc. 3. "U lošoj formi sam“ Odgovor: Ne dopusti tom što misliš pod pojmom "u formi" da te spriječi da voziš bicikl. Ako stvarno misliš da nisi sposoban za naporne biciklističke staze, počni s nešto lakšom stazom, recimo „Tankom crvenom linijom“ kroz grad. Opet, vaši prijatelji ne očekuju da izađeš i voziš 20 ili 40 km prvi put. Svi smo mi počeli s kratkim vožnjama. 4. "Ja sam prestar!" Odgovor: Postoji mnoge lagane staze koje se mogu naći i koji će vam omogućiti da uživate čak u vašim godinama. Ako ste kao većina ljudi koje znam, te "lake staze" će postati dosadne nakon nekog vremena, a vi ćete pomisliti u sebi, "Zašto nisam počeo raditi ovo ranije?" I "gdje ću voziti sljedeći put?" 5. "O, ne! Vidio sam kako izgledaju te ogrebotine i modrice" Odgovor: Pa, naravno. pedalanje ponekad uključuje pad. Dešava se. Ali ljudi se sapliću dok hodaju, trče, penju se uz stepenice, na ledu, u kupatilu itd. Ima stotinu načina na koje bi mogli pasti i dobiti masnicu ili rez svakog vikenda. Jedini način da to spriječiš je da sjediš u kući umotan u balončiće. . Sarajevo - Lukomir
8 sati ujutro, 18 05 2015 godine, bilo je vrijeme kada krenusmo, ja i moj haver Mirza, putem Bjelašnice. To je trebao biti naš trening za skorašnju ophodnju naše nam široke Bosne i Hercegovine od Sarajeva preko Jajca sve do Stoca i Mostara. Dan je bio topao, a mi spremni za uspon. Nadao sam se da ćemo se, nakon osvajanja Babinog dola, vratiti putem Hadžića, čime bi odvezli oko 70 km. Rekoh nadao sam se, sve dok mi Mirza na moj upit o ruti nije odgovorio, uz gromoglasan smijeh, da nas čeka ruta ka Lukomiru. Lukomir, rekoh i zamislih se duboko u sebi neznajući, ispostavilo se kasnije nit' ja nit' on, u šta se upušćamo. Put do Babinog dola je prošao prilično bezbolno. Tu i tamo bi se slikali, uz pauzu da se vode napijemo. Sunce je pojačavalo svoj pritisak dok smo mi ganjali sjenovita mjesta poznate krivudave ceste ka Bjeli. Na čistini ispred hotela Maršal popili smo kahvu, dopunili vodu i odsjeli sat vremena na klupi osunčani žutim suncem. Mirza je poslije dodao da mu je to najbrže provedeni sat u životu. Kada smo krenuli dalje, ja sam prepustio Mirzi vodstvo, kojim je on vješto upravljao. Nakon tri kilometra uspinjanja do podvrh Bjelašnice, kroz sjenik koji je otkrivao svu raskoš Bosansko Hercegovačke prirode, napokon izađosmo iz šume na ledinu. Tu nas je dočekao, pored pauze za piće, brdski čoban i njegovo stado, koji nam je kroz priču rek'o da na tom području provodi po 3-4 mjeseca ljeti. Na njegovo pitanje gdje ćemo, Mirza odvažno reče putem Lukomira a on napravi čudan i nadasve nepovjerljiv izraz lica, zar do tamo? Reče, pa to vam je podaleko, ima skoro 18 km. Ja samo odbrusih mi ćemo to za 2 sata prevalit i mi krenusmo. Vijugavi put se protezao u horizont, posut povećim kamenčugama sa ponekim šljunčanim dijelom. Sve tako do kraja puta. Pejzaž se činio vanzemaljskim sa neprekidnim nizovima niskih brežuljaka s obje strane puta a mi na biciklima natovareni bisagama i čeličnom voljom. Snježni nanosi po putu su bili kao simpatična preprečenja koja su nam mamila osmjeh. Divili smo se azurnom vedrom nebo nadajući se da će tako biti do kraja tura, ali jedna misao mi se motala po glavi, „Ćud Planine„ pomišljah. Neki mještani koji na ovom području kose bjelašničku travu su mi rekli da ona, Bjelašnica, promjeni raspoloženje netom. Tako i bi. Prvo blaga kišica, zatim za 5 minuta grad veličine lješnjaka. Tukao nas je, meni je izgledalo oko 20 minuta. Ruke su mi bile crvene od udaraca, Mirzi glava, jer nije imao kacigu kao ja. Usput kacigu mi je Mirza poklonio nakon naše prve putešestvije 2014 godine na Trebević. Bio sam neobično sretan. Iako se nismo nigdje mogli skloniti od kiše, uspjeli smo se strpjeti sve do prestanka padavina negdje nakon trećeg putokaza koji je pokazivao 2,8 km do Lukomira. Na ulazu u selo sam sačekao Mirzu, koji je od početka imao nekih tehničkih problema s bisagama, gdje smo se nakratko zaustavili diveći se ljudskim rukotvorinama koje se protežu putem u vidu zidića izgrađenih od slaganog kamena. Sve je ličilo na neko gorštačko selo. Prve kuće su posvjedočile postojanje neočekivanih ljudskih nastambi na kraju svijeta. Kao da sam to već negdje čuo, nisam siguran, ali Lukomir izgleda kao Machu Pichu, drevno selo u peruanskim andima, samo što u našem Lukomiru s vremena na vrijeme žive ljudi. Laknulo nam je kada smo stigli. Bili smo mokri do kože, gladni i iscrpljeni nadajući se pečenoj piti. Ulaskom u selo opazih samo jednog starca na uzvisini sela koji se samo okrenuo i otišao u samo njemu znanom pravcu. Drugdje nigdje nikoga. Divili smo se ljepoti prirode i uređenosti sela koje je na svakih 10 metara imalo česmu iz koje je neprekidno tekla voda. Presvukli smo se tu na seoskom puteljku i krenuli u obilazak sela. Mirza je fotkao sa svojih 20 megapiksela a ja sam sipao vodu i disao svježi, mirišljavi, planinski zrak. Iznenada iz jedne kuće se promoli stara nana od 75 godina i reče nam „djeco dođite da se ogrijete i popijete kafu“. Uz to doda, na moj upit o pečenoj piti, da nema ništa za jelo ali da nam može dati hljeba i jaja. Ja rekoh nema veze, hvala u svakom slučaju, kafa će biti dovoljna. Uđosmo u kućicu i sjedosmo zadovoljni uspjehom. Stigli smo tačno za 8 sati od Dobrinje do Lukomira, sela na kraju svijeta. Popismo kahvu, te ja kupih od nane par vunenih pletenih čarapa i krenusmo nazad. Vrijeme se razvedrilo i toplina dana nam se vrati u kosti. Voda kroz koju smo vozili, zemlja je upila, plodna i crna, samo taka puštala je visibabe da niču iz nje. Povratak je protekao sasvim mirno. Uz posljednje napore stigosmo do Babinog dola a zatim brzinskim spustom sve do grada. Povratak je trajao 4 sata. Pozdravih se s Mirzom, koji se čudom čudio šta nam se upravo desilo, usput kupih pola pileta, omastih brk, stigoh kući i legoh potpuno iscrpljen s pobjedničkim osmjehom na licu. 5 RAZLOGA DA VOZITE BICIKL OVE ZIME
1. Biti ćete zadovoljni sami sobom. Doći ćete u situaciju da se na svakom mjestu „skromno“ hvalite kako hrabro prkosite zimi dok su drugi odustali čak i od zimskog fitnesa. Sve te vožnje na hladnom zimskom zraku će vas osnažiti i učinit jačim, te ćete lakše podnositi hladno vrijeme. Kada dođe rano proljeće, hladno i kišovito, vama će biti potpuno ugodno, dok će vaši prijatelji drhtati u dnevnim šetnjam. 2. Sagorijevate kalorije dok vozite kao i poslije vožnje. Kada temperature padnu, vaš metabolizam ubrzava kako bi vam bilo toplo čime trošite više kalorija. Međutim, studije ukazuju na to da kalorije više izgaraju nakon što se zagrijete i počnete vježbanje. To je vjerojatno istina kada trčite ili ste na crossfit-u. vama će uvijek biti malo hladnije, što nas dovodi do drugog bonusa: termogeneza (NST) Dok vam je hladno tek toliko da drhtite, vaš metabolizam ubrzava i do pet puta, međutim, drhtavica je neugodna i niko ne želi da drhti dok vozi. Ali blaga drhtavica izaziva NST, koja ne samo da ubrzava sagorijevanje kalorija dok vozite,već čini da je vaše tijelo metabolički aktivno čak i kada ne vozite, tako da možete sagorjeti više kalorija i dok mirujete. 3. Postaće te majstor u slojevitom oblačenju. Voziti bicikl po hladnom vremenu je u isto vrijeme umjetnost i nauka. Vožnja tokom zime čini vas Džedajem u pokrivanje vašeg tijela. 4. Naučit ćete šta znači fraza pripremiti se.Čak i Džedaj ponekad pogriješi. Bez obzira na vaše najbolje namjere, naći ćete se 17 kilometara od kuće s boli u prstima, utrnulim rukama, smrznutom vodom u boci u stvarnom svijetu boli. Kao što ćete naučiti, biti smrznut, otupljen od hladnoće i nije tako loše, ali bol koja prži, duboka bol i izluđujući svrbež kada se ugrijete? Tada nije dobro! 5.Vožnja bicikla u zimskim uslovima dovešće do oštećenja guma i ako niste pažljivi, osvetiće se vašim kočnicama, pogonskom sistemu i kablovima. Pravilno održavanje bicikla tokom zime može zaštititi komponente vašeg bicikla, ali ćete vjerojatno i dalje treba nove gume kada dođe proljeće. |