.5 razloga zašto ljudi neće na biciklo i 5 argumenata protiv!
1. " Vidio sam kuda neki od vas biciklista voze ... to su neke lude staze! To nikad ne bih mogao učiniti! " Odgovor: Prije svega, niko normalan ne očekuje od da odeš i učestvuješ na Red Bull Rampage, ili da voziš neki ludi spust kroz šumu na svojoj prvoj vožnji. Ako pak imaš prijatelja koji od tebe očekuje da voziš neku ludost prvi put, onda treba da nađeš novog prijatelja. 2. "To je tako skup sport!" Odgovor: apsolutno si u pravu. Ali, ako tek počinješ, to ne mora biti tako. Možeš iznajmiti bicikl ili kupiti neko polovno biciklo u pola cijene. Ako imaš sreće, vaš prijatelj će imati rezervnu kacigu i rukavice, a sigurno i neki planinarski šorc. 3. "U lošoj formi sam“ Odgovor: Ne dopusti tom što misliš pod pojmom "u formi" da te spriječi da voziš bicikl. Ako stvarno misliš da nisi sposoban za naporne biciklističke staze, počni s nešto lakšom stazom, recimo „Tankom crvenom linijom“ kroz grad. Opet, vaši prijatelji ne očekuju da izađeš i voziš 20 ili 40 km prvi put. Svi smo mi počeli s kratkim vožnjama. 4. "Ja sam prestar!" Odgovor: Postoji mnoge lagane staze koje se mogu naći i koji će vam omogućiti da uživate čak u vašim godinama. Ako ste kao većina ljudi koje znam, te "lake staze" će postati dosadne nakon nekog vremena, a vi ćete pomisliti u sebi, "Zašto nisam počeo raditi ovo ranije?" I "gdje ću voziti sljedeći put?" 5. "O, ne! Vidio sam kako izgledaju te ogrebotine i modrice" Odgovor: Pa, naravno. pedalanje ponekad uključuje pad. Dešava se. Ali ljudi se sapliću dok hodaju, trče, penju se uz stepenice, na ledu, u kupatilu itd. Ima stotinu načina na koje bi mogli pasti i dobiti masnicu ili rez svakog vikenda. Jedini način da to spriječiš je da sjediš u kući umotan u balončiće.
0 Comments
. Sarajevo - Lukomir
8 sati ujutro, 18 05 2015 godine, bilo je vrijeme kada krenusmo, ja i moj haver Mirza, putem Bjelašnice. To je trebao biti naš trening za skorašnju ophodnju naše nam široke Bosne i Hercegovine od Sarajeva preko Jajca sve do Stoca i Mostara. Dan je bio topao, a mi spremni za uspon. Nadao sam se da ćemo se, nakon osvajanja Babinog dola, vratiti putem Hadžića, čime bi odvezli oko 70 km. Rekoh nadao sam se, sve dok mi Mirza na moj upit o ruti nije odgovorio, uz gromoglasan smijeh, da nas čeka ruta ka Lukomiru. Lukomir, rekoh i zamislih se duboko u sebi neznajući, ispostavilo se kasnije nit' ja nit' on, u šta se upušćamo. Put do Babinog dola je prošao prilično bezbolno. Tu i tamo bi se slikali, uz pauzu da se vode napijemo. Sunce je pojačavalo svoj pritisak dok smo mi ganjali sjenovita mjesta poznate krivudave ceste ka Bjeli. Na čistini ispred hotela Maršal popili smo kahvu, dopunili vodu i odsjeli sat vremena na klupi osunčani žutim suncem. Mirza je poslije dodao da mu je to najbrže provedeni sat u životu. Kada smo krenuli dalje, ja sam prepustio Mirzi vodstvo, kojim je on vješto upravljao. Nakon tri kilometra uspinjanja do podvrh Bjelašnice, kroz sjenik koji je otkrivao svu raskoš Bosansko Hercegovačke prirode, napokon izađosmo iz šume na ledinu. Tu nas je dočekao, pored pauze za piće, brdski čoban i njegovo stado, koji nam je kroz priču rek'o da na tom području provodi po 3-4 mjeseca ljeti. Na njegovo pitanje gdje ćemo, Mirza odvažno reče putem Lukomira a on napravi čudan i nadasve nepovjerljiv izraz lica, zar do tamo? Reče, pa to vam je podaleko, ima skoro 18 km. Ja samo odbrusih mi ćemo to za 2 sata prevalit i mi krenusmo. Vijugavi put se protezao u horizont, posut povećim kamenčugama sa ponekim šljunčanim dijelom. Sve tako do kraja puta. Pejzaž se činio vanzemaljskim sa neprekidnim nizovima niskih brežuljaka s obje strane puta a mi na biciklima natovareni bisagama i čeličnom voljom. Snježni nanosi po putu su bili kao simpatična preprečenja koja su nam mamila osmjeh. Divili smo se azurnom vedrom nebo nadajući se da će tako biti do kraja tura, ali jedna misao mi se motala po glavi, „Ćud Planine„ pomišljah. Neki mještani koji na ovom području kose bjelašničku travu su mi rekli da ona, Bjelašnica, promjeni raspoloženje netom. Tako i bi. Prvo blaga kišica, zatim za 5 minuta grad veličine lješnjaka. Tukao nas je, meni je izgledalo oko 20 minuta. Ruke su mi bile crvene od udaraca, Mirzi glava, jer nije imao kacigu kao ja. Usput kacigu mi je Mirza poklonio nakon naše prve putešestvije 2014 godine na Trebević. Bio sam neobično sretan. Iako se nismo nigdje mogli skloniti od kiše, uspjeli smo se strpjeti sve do prestanka padavina negdje nakon trećeg putokaza koji je pokazivao 2,8 km do Lukomira. Na ulazu u selo sam sačekao Mirzu, koji je od početka imao nekih tehničkih problema s bisagama, gdje smo se nakratko zaustavili diveći se ljudskim rukotvorinama koje se protežu putem u vidu zidića izgrađenih od slaganog kamena. Sve je ličilo na neko gorštačko selo. Prve kuće su posvjedočile postojanje neočekivanih ljudskih nastambi na kraju svijeta. Kao da sam to već negdje čuo, nisam siguran, ali Lukomir izgleda kao Machu Pichu, drevno selo u peruanskim andima, samo što u našem Lukomiru s vremena na vrijeme žive ljudi. Laknulo nam je kada smo stigli. Bili smo mokri do kože, gladni i iscrpljeni nadajući se pečenoj piti. Ulaskom u selo opazih samo jednog starca na uzvisini sela koji se samo okrenuo i otišao u samo njemu znanom pravcu. Drugdje nigdje nikoga. Divili smo se ljepoti prirode i uređenosti sela koje je na svakih 10 metara imalo česmu iz koje je neprekidno tekla voda. Presvukli smo se tu na seoskom puteljku i krenuli u obilazak sela. Mirza je fotkao sa svojih 20 megapiksela a ja sam sipao vodu i disao svježi, mirišljavi, planinski zrak. Iznenada iz jedne kuće se promoli stara nana od 75 godina i reče nam „djeco dođite da se ogrijete i popijete kafu“. Uz to doda, na moj upit o pečenoj piti, da nema ništa za jelo ali da nam može dati hljeba i jaja. Ja rekoh nema veze, hvala u svakom slučaju, kafa će biti dovoljna. Uđosmo u kućicu i sjedosmo zadovoljni uspjehom. Stigli smo tačno za 8 sati od Dobrinje do Lukomira, sela na kraju svijeta. Popismo kahvu, te ja kupih od nane par vunenih pletenih čarapa i krenusmo nazad. Vrijeme se razvedrilo i toplina dana nam se vrati u kosti. Voda kroz koju smo vozili, zemlja je upila, plodna i crna, samo taka puštala je visibabe da niču iz nje. Povratak je protekao sasvim mirno. Uz posljednje napore stigosmo do Babinog dola a zatim brzinskim spustom sve do grada. Povratak je trajao 4 sata. Pozdravih se s Mirzom, koji se čudom čudio šta nam se upravo desilo, usput kupih pola pileta, omastih brk, stigoh kući i legoh potpuno iscrpljen s pobjedničkim osmjehom na licu. 5 RAZLOGA DA VOZITE BICIKL OVE ZIME
1. Biti ćete zadovoljni sami sobom. Doći ćete u situaciju da se na svakom mjestu „skromno“ hvalite kako hrabro prkosite zimi dok su drugi odustali čak i od zimskog fitnesa. Sve te vožnje na hladnom zimskom zraku će vas osnažiti i učinit jačim, te ćete lakše podnositi hladno vrijeme. Kada dođe rano proljeće, hladno i kišovito, vama će biti potpuno ugodno, dok će vaši prijatelji drhtati u dnevnim šetnjam. 2. Sagorijevate kalorije dok vozite kao i poslije vožnje. Kada temperature padnu, vaš metabolizam ubrzava kako bi vam bilo toplo čime trošite više kalorija. Međutim, studije ukazuju na to da kalorije više izgaraju nakon što se zagrijete i počnete vježbanje. To je vjerojatno istina kada trčite ili ste na crossfit-u. vama će uvijek biti malo hladnije, što nas dovodi do drugog bonusa: termogeneza (NST) Dok vam je hladno tek toliko da drhtite, vaš metabolizam ubrzava i do pet puta, međutim, drhtavica je neugodna i niko ne želi da drhti dok vozi. Ali blaga drhtavica izaziva NST, koja ne samo da ubrzava sagorijevanje kalorija dok vozite,već čini da je vaše tijelo metabolički aktivno čak i kada ne vozite, tako da možete sagorjeti više kalorija i dok mirujete. 3. Postaće te majstor u slojevitom oblačenju. Voziti bicikl po hladnom vremenu je u isto vrijeme umjetnost i nauka. Vožnja tokom zime čini vas Džedajem u pokrivanje vašeg tijela. 4. Naučit ćete šta znači fraza pripremiti se.Čak i Džedaj ponekad pogriješi. Bez obzira na vaše najbolje namjere, naći ćete se 17 kilometara od kuće s boli u prstima, utrnulim rukama, smrznutom vodom u boci u stvarnom svijetu boli. Kao što ćete naučiti, biti smrznut, otupljen od hladnoće i nije tako loše, ali bol koja prži, duboka bol i izluđujući svrbež kada se ugrijete? Tada nije dobro! 5.Vožnja bicikla u zimskim uslovima dovešće do oštećenja guma i ako niste pažljivi, osvetiće se vašim kočnicama, pogonskom sistemu i kablovima. Pravilno održavanje bicikla tokom zime može zaštititi komponente vašeg bicikla, ali ćete vjerojatno i dalje treba nove gume kada dođe proljeće. |